Recenzija Marka Pavišića na Soundguardianu
Ocjena: 8/10


I dok estradni „gurui“ lake note već desetljećima upotpunjuju plagijatima i prolaze nekažnjeno, ova autorska velikogorička petorka već je u samim začecima bila primorana na promjenu imena. Razlog tome nije bio strah od tužbe poradi povrede autorskih prava, nego želja za unikatnijim imenom koje će samo stvaralaštvo benda učiniti dostupnijim publici. Iako su usporedbe, u najmanju ruku nezahvalne, teško se oteti dojmu kako Caminosi prizivaju najbolje trenutke Pipsa s albuma „Fred Astaire“ i „Bog.“ Unatoč navedenoj stilskoj sličnosti, bend konstantno traži, razvija i unapređuje taj predefiniran muzički kostur. Radi se o bendu koji ne donosi ništa u potpunosti novo, ali svakako upotpunjuje prazninu koja je već duži niz godina prisutna na hrvatskoj rock sceni. Ova gorička glazbena družina svoj stil opisuje kao sneni tornado rock, te iza sebe ima tri studijska materijala. 2008. izdaju EP „Gospodar svojih proljeća“, a dvije godine kasnije i prvi studijski album „Kapadokija“. Početkom ljeta 2013. dovršavaju drugi studijski album pod nazivom „Kolumbo svoje duše“, njime prezentiraju zreliji zvuk, s laganim stilskim odmakom od ranijih izdanja.

Naziv samog albuma ne predstavlja samo spretnu igru riječima, već sažima dva temeljna pravca ovog benda u tri riječi. Ono što je svakako prednost ovog materijala je precizno odmjerena raznovrsnost koja ga čini uzbudljivim, ali opet dosljednim glazbenom pravcu koji je zacrtao bend na ranijim uradcima. Album započinje sa skladom „Raznesene misli“ i polako nas uvodi u ovu potragu, predstavljajući svojevrsni sažetak ostatka albuma. Iz laganijeg folk-rock komada, ritam u valovima raste, i prema kraju nakon povika „...zavlesaj!“ prerasta u progresivni instrumentalni finale. Početni stih „stižemo iz visina gdje iskrenost predsjedava“ postaje jasniji kako album odmiče. „U ritmu zemljinog srca“ nastavlja u sličnom tonu, a slijedi ju odlična „Bezbroj života u jednom“ stavljajući u prvi plan zaraznu i vedru melodiju na klavijaturama. Za navedenu pjesmu snimljen je i video spot koji vizualno preslikava atmosferu same skladbe.



Mašta i kreativnost frontmena grupe Zlatka Majseca, svakako daje najveći doprinos ugođaju i samoj osobnosti ovog materijala. Zlatko vokalom neodoljivo podsjeća na Rippera iz već ranije spomenutih Pipsa, iako mu na momente osjetno nedostaje one Riperrove sigurnosti i uvjerljivosti. Zlatko je također poznat kao i spoken word artist; poznavajući prosti i ulični karakter tog izričaja, dobivamo puno jasniju sliku onoga što je pjesnik htio reći na ovom poprilično dinamičnom i konfuznom, konceptualnom komadu. Dok „Iza nevidljivih rešetaka“ predstavlja već svima poznatu konspirativnu priču o nevidljivom globalnom zatvoru, a „Moderan“ hedonističku odu vlastitom egu, „Prisutno neprisutan“ priziva pronalazak dubine, ljepote i smisla u malim i jednostavnim stvarima.

Nakon već prvog preslušavanja jasno je kako se radi o organskom rock izdanju. Od početka do kraja album je popraćen melodičnim i s namjerom ogoljenim gitarama, a spretno ih upotpunjuju umjerene i nenapadne klavijature za koje je glavna odgovorna šarmantna Martina Krovinović, koja ujedno nosi i zasluge za ugodne back vokale na ovom izdanju. Naslovna pjesma „Kolumbo svoje duše“ bez konkurencije predstavlja najbolje i najkompletnije poglavlje ovog albuma. Hrabra mješavina ranije spomenutog spoken worda i za Camino tipičnog dinamičnog progresivnog folk rocka, pokazala se kao pun pogodak. Slijede „Fukozov“ i „Tulum na viksi“; one svojom jednostavnošću i zaraznošću slove kao pravi odmor u odnosu na ostatak albuma. Za kraj svakako valja izdvojiti pjesmu „Tradicija Anakonda“, koja vrlo jasno i snažno progovara o preživljavanju najjačih.

Ova satirična plovidba, još jednim zračnim rock vrtlogom u potrazi za dušom, ništa ne sugerira, već krajnji zaključak prepušta samom slušatelju. „Kolumbo svoje duše“ na vagu stavlja lice egoizma i savjesti, tj. duše; dajući pri tome jasno do znanja kako su obje mjere prisutne u svakome od nas, ali ona orvelovska, ipak čini razliku između jednakih i više jednakih. Zaključno, pošto se radi o bendu iz moga grada, koji je vlastiti lokalpatriotizam osvjedočio na velikom broju svojih video uradaka, konačnu ocjenu ovog materijala teško je mi je donijeti bez upliva subjektivizma. Međutim, svakako mogu ustvrditi i posvjedočiti kako je ovo izdanje od samog početka do kraja uzbudljivo, pa samim time slušatelj ne treba strahovati kako bi sanjivi tornado rock u jednom trenutku mogao prerasti u uspavanku.